Dilution – prevedeno

“Slabljenje:
a) Proces slabljenja i slabije koncentracije.
b) Slabo ili oslabljeno stanje.
c) Oslabljena substanca.

Dugo nisam nista pisao jer sam puno razmisljao i tek sada osjecam da mogu sa vama podijeliti rezultat mojih razmisljanja. Ovaj clanak vas moze uvrijediti, moze vam se ciniti da je upucen vama,a mozda i je.

Mogu zivjeti s time da me ljudi ne vole zbog istine, ali ne mogu zivjet sa ovim misljenjem a da ga ne podijelim s osobama kojima bi mogao pomoci. Znam da nisam jedini koji dijeli ovakvo misljenje i mislim da je vrijedno prosiriti ga ako promjeni barem jedno razmisljanje i pomogne im . Ovo je primarno za moga prijatelja s kojim dugo nisam trenirao. Prijatelja za kojeg mi se cini da je popustio u treniranju,udaljio se,te se brine da nije dobar kao drugi ljudi. Ovo je za njega,za njega i za sve ljude koji su obeshrabreni gledajuci druge ljude koji rade stvari koje oni nemogu… takoder i za sve pocetnike u Parkouru.

Jucer mi je bio 1300-ti dan treniranja Parkoura. Nisam veliki ljubitelj obljetnica ali bilo je na ovaj dan da su se misli koje su mi se “motale” po glavi,skupile,spojile,i postale jasne u glavi.
Poceo sam trenirati prije 1301 dan, 10.Rujna 2003; dan nakon sto se Jump London emitirao na Channel 4. Nevjerovatno je kad gledam koliko mi se zivot promjenio od tog dana,i koliko se puno stvari dogadalo.

Jasno se sjecam svoga prvog treninga koji se desio prije 185 tjedana i 6 dana. Bio sam sa svojim dobrim prijateljom u to vrijeme,Tom-om, i oba dvoje smo bili toliko uzbudeni nakon gledanja Jump London-a i zeljeli smo odmah poceti trenirati i skakati! Sjecam se da smo pokusavali neke vaultove, male skokove kroz rupu i sjecam se svog prvog pravog straha u parkouru,skocio sam sa vrha gimnastickog kluba te napravio kolut na travi. Bilo je zastrasujuce u to vrijeme i mislim da je krov bio visok 3 i pol metara. Uradio sam to jer sam mislio da je to bit parkoura, skakajuci sa visokih stvari i prezivljavati da ispricas pricu o tome. O kako smo daleko svi dosli od onda….ili nismo??

Vecina ljudi ce vam reci da dan nakon prvog treninga je vrazji. Tko se sjeca one neopisive i specificne boli nakon prvog pravog,teskog treninga,kada te boli kada se penjes na stepenice? Sjecam se da su me kvadricepsi bolili 2 tjedna kao da me napala banda ljutih razbojnika sa palicom.

Ovih dana postoji puno informacija koje mogu koristiti ljudi koji pocinju trenirati parkour,informacija koje ja i drugi nismo imali. Uglavnom su to bili pokusaji i pogreske. Ali unatoc korisnosti ucenja od proslih iskustava starijih traceura ne mogu se ne zapitati,vuce li to posljedice za sobom.

Shvacam kako je bilo David Belle-u i ostalim “originalnim” traceurima kada su se bacili u nepoznato prije 15 godina ne imajuci ideje sto rade i gdje ce ih to odvesti. Polako su napravili put koji su ostali mogli slijediti. Trebalo je dosta godina da oni naprave osnovne pokrete i prilagode ih tako da bi se sa svakim pokretom moglo preci prakticki bilo kakvu prepreku,i to je stvarno nevjerovatna cinjenica. To je bilo epohalno putovanje koje sada traceur moze izbjeci, mogu nauciti 10 tehnika u 2 mjeseca za koje bi im moguce trebalo i do 5 godina napornog treniranja u Lissesu.

Po tom tempu sigurno cemo ih sustici i nastaviti krojiti put,te poducavati druge.

Ne,ne mislim bas tako.

Mislim da putujemo prebrzo po tom putu da cemo ostati bez “goriva” prije nego ih stignemo. Oni gledaju iza sebe i vide nas u daljini i nadaju se da cemo ih sustici da pomognemo da razvijemo ovu disciplinu, ali mislim da ce jako malo ljudi iz novih narastaja to uciniti.
Da citiram Stephanea Vigrouxa, “Mislim da za puno ljudi to mora biti vise osobnije… svi se krecu… i stvarno sam sretan zbog njih… ali prebrzo, prelagano, previse pokusaja zadivljivanja… jednostavno..previse.”

Postoje ljudi koji treniraju nesto vise od godinu dana koji rade vece i teze stvari od ljudi koji treniraju 4 godine i mislim da je to zbog mnostva materijala i resursa dostupnih. U nacelu ovo moze zvucati dobro, ali kako generacije se budu izmjenjivale imati cemo ljude koji ce moci zaobici postupak pokusavanja i pogresaka te se drzati samo onoga sto je dokazano da djeluje, da dosegnu dobru razinu u Parkouru. To me zabrinjava.

Mislim da je taj postupak pokusaja i pogresaka naucio “originalne” traceure Lisse-a mnostvo informacija o sebi te unijelo u njih kreativnost,hrabrost i strast,sto je zaboravljeno danas,te je zamjenjeno sa onim “provjerenim” treningom. Ne samo da vjerujem da je njihova mentalna i fizicka spremnost prilagodavanju superiorna mojoj, nego vjerujem da ce svi vise i vise slabiti kako se generacije budu nizale i traceuri budu zapocinjali svoje treninge. Ljudi sada imaju listu stvari koje “moraju” napraviti sto brze,a kada ih naprave ih jednostavno “prekrize” i krenu na novu,vecu,impresivniju stvar.

Izgleda da u danasnje vrijeme najbolji nacin da se zadobije postovanje parkour zajednice je da se napravi najveca stvar u najmanje moguce vremena. Sve je dobro dok nesto napravis,nije bitno s koliko kontrole to radis, koliko je sporo bilo penjanje na zid, koliko je precizan bio dolet i koliko je stete to ucinilo toj osobi. Svi sire rijec da je osoba “A” ucinila stvar “B” te da je zbog toga bolja od osobe “C”! Ovakav pristup jako lagano moze uznaprijedovati i prerasti u nesto vise te stime unistiti bit i narav parkoura. Ljudi to cine da bi bili priznati od drugih ljudi ,i tesko je da ljudi napreduju “pametno” i naporno te da vide da se to dogada oko njih. Osjecaju se prisiljeno da naprave nesto za sto nisu spremni,i sto normalno nikad nebi pokusavali napraviti,i to nije njihova krivica.

Za mene je Parkour,duga “kampanja” za koju se isplati raditi,a ne jedna kratka epohalna borba.

Ne brine mene samo “napredovanje” u mentalnom smislu i u smislu da nece imati kreativnosti vec me zabrinjava fizicka steta koja se moze dogoditi ako se pridrzavamo tog “provjerenog” pristupa treningu.

Kao i ja, mnogi od vas u obitelji imaju sjecanje na djeda koji je bio jedini koji je mogao otvoriti onu teglu krastavaca za vrijeme vecere,unatoc njegovim godinama. Ova “djedova snaga” nije cudo – ona je produkt 60 godina teskog rada i ucestalnog koristenja misica.

Zabrinut sam da zbog precaca koji moderni traceur ima ,precac ga moze zakinuti za tu neophodnu snagu te razvoj misica koju decki iz Lisse-a imaju, duboko ukorjenjeni neuroloski putovi te ogromna kolicina misicne memorije koju vam ne moze dati niti jedna knjiga i clanak,to je ta “djedova snaga”.

Svi znaju da se moze kondicirati tijelo od pocetka treniranja te da ce nam to pomoci kod tehnickih stvari,ali jos uvijek mislim da ljudi napreduju prebrzo. Redovito vidim da noviji traceuri rade neke stvari koji stariji,iskusniji traceuri jos uvijek nisu napravili te nekada ti iskusniji traceuri se osjecaju lose.. cesto se nadu u situaciji da preispituju svoj nacin treniranja i pitaju se sto krivo rade,zasto nisu toliko dobri kao netko drugi, te se pitajuci gdje su ostali zakinuti,tj.gdje su ih drugi traceuri presli.

Ljudi su dolazili do mene deprimirani te trazili savjete o njihovom treningu i pitali gdje su pogrijesili, pitajuci se sto noviji decki imaju sto on nema. Odgovor koji sam dao tim ljudima je jednostavan. Pocetnik koji radi masivne skokove,impresivne tehnike,velike stvari,teske,visoke itd…oni su zapalili fitilj zbog kojeg ce pregoriti godinama prije nego sto su zeljeli,jednostavno zato jer im tijela nisu spremna da podnesu te stvari koje oni rade. Nisu tu samo u pitanju koljena, sto je sa stetom na necijem ramenu kad radi lache sa grane na granu? Sto je sa njihovim laktovima?

Koja ce biti dugotrajna posljedica toga?

Koja ce biti dugotrajna posljedica kad netko radi cat leapove od 3 i pol metara,a prije toga nije napravio 10000 malih?

Koja ce biti dugotrajna posljedica kad netko radi dropove s 4 i vise metara,a prije toga nije napravio 10000 malih od 1m?

Vrijeme ce pokazati.

Pogledajte najbolje traceure na svijetu. Odite u Lisses i vidite ih, pricajte s njima, trenirajte s njima i ucite od njih. Oni nisu najbolji jer su genetski nadareni ili jer su bili ludi i radili velike stvari kad su bili mladi te nisu najbolji jer su napredovali brzo. Oni su najbolji,i najjaci jer su napredovali postepeno i predano. Izgradili su dio po dio svoje tijelo tako da ih stiti od udaraca te sile na tijelo, ponavljajuci stvari po tisuce i tisuce puta ne pozurujuci proces. Duboko su ukorjenili “djedovu snagu” te se ojacali da bi mogli pretrpiti ta opterecenja,te sprijeciti ozljede.
Mnostvo intervjua sa Davidom je govorilo o ozljedama,i David je odgovorio da su njegova koljena u redu,njegove ruke su u redu,nema nikakvih ozljeda. Ovo je nakon 18 godina treniranja. Kada usporedimo to sa ljudima koji treniraju godinu dana te uzimaju mjesece stanaka zbog ozljeda koljena iscasenja ramena itd… idu na operaciju da izljece tijelo koje jos nema 20 godina. Da li je to slucajnost? Ili je to zbog toga sto previse pokusavamo napredovati, prebrzo,prejako,natjecajuci se,pokusavajuci biti najbolji?

Parkour je osobno putovanje,i ono je jako tesko. Nema precaca,i nema brzih rijesenja. Ako zelite “biti i postojati” onda vam preporucam da dobro pogledate na sebe i svoj nacin treniranja i upitate se da li to radite radi zabave,samo par godina dok ne nadete posao, vjencate se, imate djece,te odete u mirovinu. Ako je tako,onda radite sto zelite,radite masivne skokove, radite sve sto zelite radit i ne osvrcite se. Samo se sjetite da to ima utjecaj na one koji su ovdje na duze vrijeme,oni koji naporno treniraju da postanu snazni. Pokusajte to imati na umu kada im kazete ” ja sam to ucinio,zasto ne bi i ti?”.

Ali ako stvarno zelite pazit na svoje tijelo, postanite snazni i ostanite u Parkouru ,onda ne smijete se usporedivati s drugima u Parkouru. Moze biti vrlo primamljivo da napravite nesto sto netko tko manje trenira od vas radi. Budite veci covjek i shvatite kakvu stetu oni rade svome tijelu i budite ponosni sto niste pristali raditi nesto zbog pritiska. Za 10 godina kad budu hodali sa stapom vi cete moci napraviti taj skok 100 puta bez imalo truda..

Nisam siguran koliko mozemo pomoci buducim generacijama i buducnosti Parkoura. Pruzajuci im nase iskustvo mozemo ih voditi kroz postupak,ali nikako ne bi smijeli dopustiti da to postane zamjena za proces pokusaja i pogreske,jer inace ce svi postati klonovi svojih ucitelja. Mora postajati taj element istrazivanja i samootkrivanja. Isto tako moramo dopustiti da napreduju u svoje vrijeme bez pritiska okoline. Uciniti cu to svojim osobnim ciljem da pomognem ljudima oko sebe koji osjecaju pritisak,da ne naprave nesto sto nisu spremni.I bilo bi divno kada bi mi se drugi ljudi pridruzili u tome.

Da sazmemo dvije stvari u ovom clanku…

1) Ako ste novi u Parkouru, istrazujte sto vise te pricajte sa ljudima koji su prije vas isli tim putem, ali nemojte izgubiti onaj dio kreativnosti i razmisljanja za sebe. Isprobavajte nove stvari, istrazujte nove i drugacije metode treniranja te napredujte svojim tempom. Ono sto trebate imati na umu je da ljudi prije vas imaju vise fizicke pripreme od vas koja im je izgradila ono sto ja zovem “djedova snaga” i ona ne moze biti naucena precacem vec napornim treningom svojim tempom. Mozete ubrzati teoriju,ali ne mozete ici precacima u prakticnom smislu ako zelite izdrzati u ovoj disciplini.

2) Ako si iskusniji u Parkouru i osjecas da su noviji ljudi bolji od tebe, nemoj se siliti da radis nesto zbog pritiska,radi svojim tempom. Pokusaj ih upozoriti o posljedicama tjeranja svojeg tijela da radi nesto sto nije spremno’ ,cak i ako mogu napraviti nesto ne znaci da trebaju to raditi. Oni uce brze od tebe zbog mnostva informacija dostupnih,i zbog tvog teskog rada.

Ako ti je stalo do buducnosti Parkoura onda je tvoja duznost da im pokazes kako da napreduju pametno,i da ih podsjetis da bi trebali usporiti s onim sto rade ako mislis da rade prebrzo. Ako ovo ne napravimo Parkour ce polagano “umirati”tako sto ce ljudi koji treniraju postajati sve losije i slabije kopije prijasnjih traceura.Te prestajati trenirati zbog ozljeda.

Hoces li pomoci oslabiti Parkour i ljude koji trenirjau, ili ces pomoci da se koncentrira i da se ljudi ojacaju ” ~ Blane

Izvor: parkour.net
preveo:Matej Snopek(Necro)