Prijaviti se mogu svi stariji od 14 godina.

Online prijave se vrse na sljedecem linku.

http://www.zemljabezgranica.com/portal/hr/2010-cudesne-ulice/on-line-prijavnica.html

Sretno,i vidimo se.

Prijave se šalju na info@parkour.hr (nekoć je pisalo Druidov PM) i u prijavi napišite pravo ime i prezime kao i datum rođenja, poželjan je i nekakav kontakt broj.

Bit će objavljeno na ovom topicku kada se mjesta popune.
U slučaju velike zainteresiranosti postoji šansa da se napravi još jedan termin.

Plan radionice je tri dvoranska treninga i cetvrti na otvorenom, nakon toga ponovno tri dvoranska, jedan na otvorenome itd. (zbog specifičnosti parkoura neke stvari se ne mogu vježbati u dvorani).

Radionice vode Druid, Plod i Seven.

Cijena radionice je 100kn mjesečno zbog troškova dvorane (najam, oprema…).
Prvi trening je besplatan.

Na trening obavezno dođite u čistim čarapama i sa čistim nogama.

Vidimo se na treninzima!

PS: Ako ne znate gdje je Kučerina ulica, skupit ćemo se prije treninga kod Doma Sportova.

FORUM LINK

Ako ste zainteresirani za takvo nešto, pošaljite nam vaše uratke na info@parkour.hr, a pod temu napišite “FOTKE!”

DA! Ovdje imamo sve što smo imali prije, ali bolje! Neki će reći da nam nedostaju neke stvari, a sve je to stvar percepcije i vlastitog ukusa. Bitno je da je stranica u pogonu i da sve funkcionira kako treba funkcionirati.

Sve u svemu, mi – parkour.hr crew, Vam želimo ugodan boravak na sajtu.

parkour.hr

Pa pocnimo

Osoba koja se bavi parkourom je traceur.

Koliko je ova recenica tocna???

Kako se neko bavi parkourom???

Jedan od nsih slavnih uzvka je :
Vise od vjestine nacin zivota.

Onda bi traceur bio osoba koja zivi parkour.

Ziviti parkour??? Sta bi to znacilo?

Moje osobno misljenje je da zivit parkour znaci trenirat,
usavrsavat sebe i prelazt prepreke kako fizicke tako i psihicke i sve to cinit efikasno.

U ovom mnogi “traceuri” neopravdavaju svoj naziv.
Prva stvar di padaju je neozbiljnost i neshvacanje opasnosti koje trening donosi.

A to pokazuju neprimanjem savjeta od iskusnih ali i neprimjenom tih savjeta.
Svi mi znamo da su dropovi losi ali na svakom novom videu od nekog ko trenira max godinu vidis dropove.
Svi znamo kako treba doskakat ali to neprimjenjujemo uvijek (tu se ubrajam i ja al u zadnje vrijeme se pokusavam
popravit ).
Svi znamo da ne radimo stvari za koje nismo spremni ali ipak se forsamo.

Druga stvar di padaju je necuvanje svoje “opreme” tj. svog tijela

Svaka tvar koja steti tvom tijelu steti efikasnosti i time te udaljuje od cilja parkoura a to je da si efikasan.
Cigarete, alkohol, droge… Svi znaju koliko je to lose i u zivotu traceura to nebi
trebalo postojat!
Nezdrava hrana i pica ovo je jedan od onih problema koje traceur nemoze izbjeci, ali moze ne pretjerivat,
jer jedna cola il big mack na tjedan ti nece smetat al ne svaki dan (tu ja padam al bar sam se cole rijesio)

Treca stvar je ona stvar u kojoj je najvise “traceura” palo a to je “zivotna prepreka”.

Ovo sad pisem o ljudima koje sam znao i koji su imali potencijala i zelje i bili sigurni da je parkour nacin
zivota za njih a ipak zivot mi je bacio prepreku za koju nisu bili spremni.

Pocet cu s jednim velikim prijateljem :
ZORAK
Tko ga zna, zna da je bio posvecen parkouru u potpunosti.
Cak je iso tako daleko da je poceo i spartansku dijetu.
Kvatrapedal, balansiranje, suma, drveca sve te ideje je on donio medu nas prvi.
I stvarno covijek je legenda
Ali…
Imao je neki problem s kostima na rucnim zglobovima i svejedno je treniro noge, balans, tic takove i
nadao se da ce mu medicina pomoc.
Ali…
Nijedan doktor ga nije htjeo operirat zbog mogucih komplikacije i lagano zorak je odusto…

MAJESTIC
Decko je sporo napredovao ali je imao veliku volju i ljubav prema treningu.
Bio je na svakom treningu i vjezbo, radio, ponavljo napredovo.
Ali…
Morao je birat izmedu parkour i glazbe.
Izabrao je glazbu i morao odustat jer nije imao vremena.

SARS aka JACKIE
Skill mu je bio vrhunski.
Volja za trening neupitna.
Potencijal ogroman.
Imao je operaciju koljena i svejedno se vratio.
Ali…
Ovo je sad koliko sam cuo i nisu sve imformacije potvrdene :
Odusto je zbog cure i zasicenosti…

A koliko ih je odustalo zbog posla, cure, nemanja vremena ili “onih koji se vracaju u formu”,
al sam skuzio da je malo velik tekst a imam jos toga za napisat pa cu tu stat s primjerima

Sad cu vam naves neke ljude koji su “presli” zivotnu repreku i dalje treniraju i “zive” parkour.

legenda : SEVEN
Covijek koji ima djete, posao, zenu i hrpu obaveza ali svejedno trenira konstantno.

DRUID
Imao je gadan bail zbog kojeg bi vecina odustala ali on je otisao na operaciju.
6mj pauziro i svejedno se vratio i trenira redovno.

ARTANIS
Budala se mogla ubit i da nije bilo sevena vjerovatno i bi.
Zavrsio na traumi.
Svejedno se vratio i trenira bez obzira.

Ovo su neki primjeri koje ja znam.
A navodim ih da se vidi da bez obzira na tu zivotnu prepreku pravi “traceur” ce je prijec
i nastavit k svom cilju.

Sad cu malo o sebi jer sam ipak egoist

Saznao sam za parkour u 7mj 2004.
Aktivno ga poceo trenirat u 10mj iste godine.
Od tada sam imao hrpe treninga, jamova, okupljanaj i zebancija.
Ali i padova.
Jedan pad me ozljedio na 6mj.
Bilo je to u ivanicu radio sam drop s garaze u travu i krenuo u roll.
Stavio sam ruke i ljeva ruka mi je propala neku rupu(mozda 5cm) i malo se iskrenuo zglob.
Ja nisam htjeo napravit pauzu i treniro sam s ozljedenom rukom 6mj.
U to vrijeme sam naucio radit sve na drugu ruku i to dobro izdrilo.
Nakon nekog vremena poceo sam radit jedna istezanja i bol se povukla i nestala.
Sto hocu reci svojim primjerom je da ozljeda nije isprika za netreniranje osim ako nije neka ozbiljnia.
Jer svaka mala ozljeda otvara mogucnost drukcijeg nacina kretanaj i time priliku da se to nauci.

Nezelim nikog uvrijedit sljedecim ali to moram napisat…
Nitko tko je jos u skoli i tko nije imo priliku da se susretne s “zivotnom preprekom”
koja se zove posao po mom misljenu nema pravo da se zove traceur…
Jer nije isto kad ti bejlas i onda sutra ne odes u skolu i ostanes doma nikom nis i
kad bejlas pa moras uzet bolovanje ili ici ozljeden na poso da ti nebi bila manja placa.
Ovo je jedna velika prepreka i zato mislim da imam pravo.

I jos jedna velika “zivotna prepreka” je drustvo, prijatelji i obitelj.
O ovome ima hrpa primjera ali pozabavit cu se jednim koji je malo cesci.
X: Sta tvoji roditelji kazu za Parkour??
Y: Pa ono starci mi nedaju ali ja ipak treniram…
Ovo nije “prelazak prepreke” ovo je bejl i to veliki.
U Parkouru se ucis prelaziti prepreke a ne ih izbjegavati.
A jedan od “poteza” kojim bi preso ovu prepreku je informacije.
Informiraj roditelje sta je Parkour, sta predstavlja, koja su mu nacela
i da to nije skakanje po zgradama.
Vjeruj mi ako ti roditelji nisu neki neandrtalci iz krapine podrzat ce te.

Ovo je moja definicija traceura po kojoj nitko od nas cak ni ja nisam traceur ali isto tako mislim
da za postat traceur treba puno vise vremena nego sto smo ga mi potrosili.
Gledajuci tako nije osoba koja trenira parkour traceur,
vec je cilj osobe koja trenira parkour postat traceur.

Malo razmislite jer znam da sam bar neke stvari pogodio
Ovaj tekst je moje misljene i moja definicija.
Nezelim nikog uvrijedit.

Gledajuci unazad i sjecajuci se svih tih dogadaja malo zavidim ljudim koji su novi u parkour,
jer imaju onaj uzbdeni pristup svemu isve im je tako novo.
Ipak sretan sam sto sam tu di jesam i sto mogu sa sigurnoscu reci da cu i sutra otic na trening i
uzivat u njemu.

PLOD

Proveo sam sigurno nekoliko sati u koncentriranom stanju uma razmisljajuci o parkouru ne samo kao o vjestini, vec kao o nacinu zivota i utjecaju na osobe koje treniraju parkour ili su u nekakvom doticaju sa parkourom. Zakljucak je jednostavan, ali necu ga napisati u jednoj rijeci vec cu vam dati priliku da sami izvucete poantu iz moje kratke price.

Krenimo. Parkour je vjestina koja sluzi za kretanje od tocke A do tocke B? Moje misljenje? Ne. Parkour nije vjestina, parkour je naziv trenutka u kojem smo kada pokusavamo stici od tocke A do tocke B. Parkour je put i razlog kretanja, prepreka i prelazak. Do sada sam pokusao objasniti sto je parkour sigurno 20 puta i svakog puta su me gledali sa rupom u pamcenju misleci “sto to ovaj prica?” Nakon kraceg vremena poceo sam prakticirati pricu, zamislite da trenirate “za” parkour u svojem slobodnom vremenu, jedan dan odlucite otici u setnju i slucajno zavrsite blizu zgrade koja je u plamenu. djevojcica na drugom katu ne moze sici jer je stepeniste u plamenu, vi ju mozete izvuci sa vanjske strane. Taj trenutak, kada osoba prestane razmisljati o novcu, vladi, korupciji, vjeri i ostalim pravim i laznim problemima i kada se posveti cijelim umom i tijelom na spasavanje te djevojcice sa drugog kata zgrade u plamenu, to je parkour. Put od tocke A, gdje ste vi, do tocke B, gdje je curica. Opet, od tocke A gdje ste vi i curica u nestabilnom okruzenju zgrade u plamenu, do tocke B, gdje je sigurno.

Nije tesko zamisliti vatrogasce i bolnicare kako treniraju za parkour, ne parkour.

Parkour uostalom nije fizicka aktivnost koliko je mentalna. Naravno, treba moci skociti, sletiti i sve to nije upitno, ali opce je dokazano da ako mislite da nesto ne mozete, to necete moci. Knjige su pisane o tome. Zato je potrebno imati smiren um pri treniranju i prakticiranju. Kako smiriti um? Meditacijom? Teoretiziranjem? Ignoriranjem stvarnosti? Iskreno, ne znam. Ja to radim razmisljanjem o rjesenju. Jedna stvar je cinjenica, sretan um je smiren um. Ako vash um nista ne umara, vi cete biti sretni, koliko god nemali materijalnih sredstava za materijalno sretan zivot. No da ne sidjem sa teme, ako niste sretni, teze cete napredovati u treninzima i to ako.

Zato, budite sretni i trenirajte Nakon odredjenog vremena otkrit cete da nije tesko…

Dugo nisam nista pisao jer sam puno razmisljao i tek sada osjecam da mogu sa vama podijeliti rezultat mojih razmisljanja. Ovaj clanak vas moze uvrijediti, moze vam se ciniti da je upucen vama,a mozda i je.

Mogu zivjeti s time da me ljudi ne vole zbog istine, ali ne mogu zivjet sa ovim misljenjem a da ga ne podijelim s osobama kojima bi mogao pomoci. Znam da nisam jedini koji dijeli ovakvo misljenje i mislim da je vrijedno prosiriti ga ako promjeni barem jedno razmisljanje i pomogne im . Ovo je primarno za moga prijatelja s kojim dugo nisam trenirao. Prijatelja za kojeg mi se cini da je popustio u treniranju,udaljio se,te se brine da nije dobar kao drugi ljudi. Ovo je za njega,za njega i za sve ljude koji su obeshrabreni gledajuci druge ljude koji rade stvari koje oni nemogu… takoder i za sve pocetnike u Parkouru.

Jucer mi je bio 1300-ti dan treniranja Parkoura. Nisam veliki ljubitelj obljetnica ali bilo je na ovaj dan da su se misli koje su mi se “motale” po glavi,skupile,spojile,i postale jasne u glavi.
Poceo sam trenirati prije 1301 dan, 10.Rujna 2003; dan nakon sto se Jump London emitirao na Channel 4. Nevjerovatno je kad gledam koliko mi se zivot promjenio od tog dana,i koliko se puno stvari dogadalo.

Jasno se sjecam svoga prvog treninga koji se desio prije 185 tjedana i 6 dana. Bio sam sa svojim dobrim prijateljom u to vrijeme,Tom-om, i oba dvoje smo bili toliko uzbudeni nakon gledanja Jump London-a i zeljeli smo odmah poceti trenirati i skakati! Sjecam se da smo pokusavali neke vaultove, male skokove kroz rupu i sjecam se svog prvog pravog straha u parkouru,skocio sam sa vrha gimnastickog kluba te napravio kolut na travi. Bilo je zastrasujuce u to vrijeme i mislim da je krov bio visok 3 i pol metara. Uradio sam to jer sam mislio da je to bit parkoura, skakajuci sa visokih stvari i prezivljavati da ispricas pricu o tome. O kako smo daleko svi dosli od onda….ili nismo??

Vecina ljudi ce vam reci da dan nakon prvog treninga je vrazji. Tko se sjeca one neopisive i specificne boli nakon prvog pravog,teskog treninga,kada te boli kada se penjes na stepenice? Sjecam se da su me kvadricepsi bolili 2 tjedna kao da me napala banda ljutih razbojnika sa palicom.

Ovih dana postoji puno informacija koje mogu koristiti ljudi koji pocinju trenirati parkour,informacija koje ja i drugi nismo imali. Uglavnom su to bili pokusaji i pogreske. Ali unatoc korisnosti ucenja od proslih iskustava starijih traceura ne mogu se ne zapitati,vuce li to posljedice za sobom.

Shvacam kako je bilo David Belle-u i ostalim “originalnim” traceurima kada su se bacili u nepoznato prije 15 godina ne imajuci ideje sto rade i gdje ce ih to odvesti. Polako su napravili put koji su ostali mogli slijediti. Trebalo je dosta godina da oni naprave osnovne pokrete i prilagode ih tako da bi se sa svakim pokretom moglo preci prakticki bilo kakvu prepreku,i to je stvarno nevjerovatna cinjenica. To je bilo epohalno putovanje koje sada traceur moze izbjeci, mogu nauciti 10 tehnika u 2 mjeseca za koje bi im moguce trebalo i do 5 godina napornog treniranja u Lissesu.

Po tom tempu sigurno cemo ih sustici i nastaviti krojiti put,te poducavati druge.

Ne,ne mislim bas tako.

Mislim da putujemo prebrzo po tom putu da cemo ostati bez “goriva” prije nego ih stignemo. Oni gledaju iza sebe i vide nas u daljini i nadaju se da cemo ih sustici da pomognemo da razvijemo ovu disciplinu, ali mislim da ce jako malo ljudi iz novih narastaja to uciniti.
Da citiram Stephanea Vigrouxa, “Mislim da za puno ljudi to mora biti vise osobnije… svi se krecu… i stvarno sam sretan zbog njih… ali prebrzo, prelagano, previse pokusaja zadivljivanja… jednostavno..previse.”

Postoje ljudi koji treniraju nesto vise od godinu dana koji rade vece i teze stvari od ljudi koji treniraju 4 godine i mislim da je to zbog mnostva materijala i resursa dostupnih. U nacelu ovo moze zvucati dobro, ali kako generacije se budu izmjenjivale imati cemo ljude koji ce moci zaobici postupak pokusavanja i pogresaka te se drzati samo onoga sto je dokazano da djeluje, da dosegnu dobru razinu u Parkouru. To me zabrinjava.

Mislim da je taj postupak pokusaja i pogresaka naucio “originalne” traceure Lisse-a mnostvo informacija o sebi te unijelo u njih kreativnost,hrabrost i strast,sto je zaboravljeno danas,te je zamjenjeno sa onim “provjerenim” treningom. Ne samo da vjerujem da je njihova mentalna i fizicka spremnost prilagodavanju superiorna mojoj, nego vjerujem da ce svi vise i vise slabiti kako se generacije budu nizale i traceuri budu zapocinjali svoje treninge. Ljudi sada imaju listu stvari koje “moraju” napraviti sto brze,a kada ih naprave ih jednostavno “prekrize” i krenu na novu,vecu,impresivniju stvar.

Izgleda da u danasnje vrijeme najbolji nacin da se zadobije postovanje parkour zajednice je da se napravi najveca stvar u najmanje moguce vremena. Sve je dobro dok nesto napravis,nije bitno s koliko kontrole to radis, koliko je sporo bilo penjanje na zid, koliko je precizan bio dolet i koliko je stete to ucinilo toj osobi. Svi sire rijec da je osoba “A” ucinila stvar “B” te da je zbog toga bolja od osobe “C”! Ovakav pristup jako lagano moze uznaprijedovati i prerasti u nesto vise te stime unistiti bit i narav parkoura. Ljudi to cine da bi bili priznati od drugih ljudi ,i tesko je da ljudi napreduju “pametno” i naporno te da vide da se to dogada oko njih. Osjecaju se prisiljeno da naprave nesto za sto nisu spremni,i sto normalno nikad nebi pokusavali napraviti,i to nije njihova krivica.

Za mene je Parkour,duga “kampanja” za koju se isplati raditi,a ne jedna kratka epohalna borba.

Ne brine mene samo “napredovanje” u mentalnom smislu i u smislu da nece imati kreativnosti vec me zabrinjava fizicka steta koja se moze dogoditi ako se pridrzavamo tog “provjerenog” pristupa treningu.

Kao i ja, mnogi od vas u obitelji imaju sjecanje na djeda koji je bio jedini koji je mogao otvoriti onu teglu krastavaca za vrijeme vecere,unatoc njegovim godinama. Ova “djedova snaga” nije cudo – ona je produkt 60 godina teskog rada i ucestalnog koristenja misica.

Zabrinut sam da zbog precaca koji moderni traceur ima ,precac ga moze zakinuti za tu neophodnu snagu te razvoj misica koju decki iz Lisse-a imaju, duboko ukorjenjeni neuroloski putovi te ogromna kolicina misicne memorije koju vam ne moze dati niti jedna knjiga i clanak,to je ta “djedova snaga”.

Svi znaju da se moze kondicirati tijelo od pocetka treniranja te da ce nam to pomoci kod tehnickih stvari,ali jos uvijek mislim da ljudi napreduju prebrzo. Redovito vidim da noviji traceuri rade neke stvari koji stariji,iskusniji traceuri jos uvijek nisu napravili te nekada ti iskusniji traceuri se osjecaju lose.. cesto se nadu u situaciji da preispituju svoj nacin treniranja i pitaju se sto krivo rade,zasto nisu toliko dobri kao netko drugi, te se pitajuci gdje su ostali zakinuti,tj.gdje su ih drugi traceuri presli.

Ljudi su dolazili do mene deprimirani te trazili savjete o njihovom treningu i pitali gdje su pogrijesili, pitajuci se sto noviji decki imaju sto on nema. Odgovor koji sam dao tim ljudima je jednostavan. Pocetnik koji radi masivne skokove,impresivne tehnike,velike stvari,teske,visoke itd…oni su zapalili fitilj zbog kojeg ce pregoriti godinama prije nego sto su zeljeli,jednostavno zato jer im tijela nisu spremna da podnesu te stvari koje oni rade. Nisu tu samo u pitanju koljena, sto je sa stetom na necijem ramenu kad radi lache sa grane na granu? Sto je sa njihovim laktovima?

Koja ce biti dugotrajna posljedica toga?

Koja ce biti dugotrajna posljedica kad netko radi cat leapove od 3 i pol metara,a prije toga nije napravio 10000 malih?

Koja ce biti dugotrajna posljedica kad netko radi dropove s 4 i vise metara,a prije toga nije napravio 10000 malih od 1m?

Vrijeme ce pokazati.

Pogledajte najbolje traceure na svijetu. Odite u Lisses i vidite ih, pricajte s njima, trenirajte s njima i ucite od njih. Oni nisu najbolji jer su genetski nadareni ili jer su bili ludi i radili velike stvari kad su bili mladi te nisu najbolji jer su napredovali brzo. Oni su najbolji,i najjaci jer su napredovali postepeno i predano. Izgradili su dio po dio svoje tijelo tako da ih stiti od udaraca te sile na tijelo, ponavljajuci stvari po tisuce i tisuce puta ne pozurujuci proces. Duboko su ukorjenili “djedovu snagu” te se ojacali da bi mogli pretrpiti ta opterecenja,te sprijeciti ozljede.
Mnostvo intervjua sa Davidom je govorilo o ozljedama,i David je odgovorio da su njegova koljena u redu,njegove ruke su u redu,nema nikakvih ozljeda. Ovo je nakon 18 godina treniranja. Kada usporedimo to sa ljudima koji treniraju godinu dana te uzimaju mjesece stanaka zbog ozljeda koljena iscasenja ramena itd… idu na operaciju da izljece tijelo koje jos nema 20 godina. Da li je to slucajnost? Ili je to zbog toga sto previse pokusavamo napredovati, prebrzo,prejako,natjecajuci se,pokusavajuci biti najbolji?

Parkour je osobno putovanje,i ono je jako tesko. Nema precaca,i nema brzih rijesenja. Ako zelite “biti i postojati” onda vam preporucam da dobro pogledate na sebe i svoj nacin treniranja i upitate se da li to radite radi zabave,samo par godina dok ne nadete posao, vjencate se, imate djece,te odete u mirovinu. Ako je tako,onda radite sto zelite,radite masivne skokove, radite sve sto zelite radit i ne osvrcite se. Samo se sjetite da to ima utjecaj na one koji su ovdje na duze vrijeme,oni koji naporno treniraju da postanu snazni. Pokusajte to imati na umu kada im kazete ” ja sam to ucinio,zasto ne bi i ti?”.

Ali ako stvarno zelite pazit na svoje tijelo, postanite snazni i ostanite u Parkouru ,onda ne smijete se usporedivati s drugima u Parkouru. Moze biti vrlo primamljivo da napravite nesto sto netko tko manje trenira od vas radi. Budite veci covjek i shvatite kakvu stetu oni rade svome tijelu i budite ponosni sto niste pristali raditi nesto zbog pritiska. Za 10 godina kad budu hodali sa stapom vi cete moci napraviti taj skok 100 puta bez imalo truda..

Nisam siguran koliko mozemo pomoci buducim generacijama i buducnosti Parkoura. Pruzajuci im nase iskustvo mozemo ih voditi kroz postupak,ali nikako ne bi smijeli dopustiti da to postane zamjena za proces pokusaja i pogreske,jer inace ce svi postati klonovi svojih ucitelja. Mora postajati taj element istrazivanja i samootkrivanja. Isto tako moramo dopustiti da napreduju u svoje vrijeme bez pritiska okoline. Uciniti cu to svojim osobnim ciljem da pomognem ljudima oko sebe koji osjecaju pritisak,da ne naprave nesto sto nisu spremni.I bilo bi divno kada bi mi se drugi ljudi pridruzili u tome.

Da sazmemo dvije stvari u ovom clanku…

1) Ako ste novi u Parkouru, istrazujte sto vise te pricajte sa ljudima koji su prije vas isli tim putem, ali nemojte izgubiti onaj dio kreativnosti i razmisljanja za sebe. Isprobavajte nove stvari, istrazujte nove i drugacije metode treniranja te napredujte svojim tempom. Ono sto trebate imati na umu je da ljudi prije vas imaju vise fizicke pripreme od vas koja im je izgradila ono sto ja zovem “djedova snaga” i ona ne moze biti naucena precacem vec napornim treningom svojim tempom. Mozete ubrzati teoriju,ali ne mozete ici precacima u prakticnom smislu ako zelite izdrzati u ovoj disciplini.

2) Ako si iskusniji u Parkouru i osjecas da su noviji ljudi bolji od tebe, nemoj se siliti da radis nesto zbog pritiska,radi svojim tempom. Pokusaj ih upozoriti o posljedicama tjeranja svojeg tijela da radi nesto sto nije spremno’ ,cak i ako mogu napraviti nesto ne znaci da trebaju to raditi. Oni uce brze od tebe zbog mnostva informacija dostupnih,i zbog tvog teskog rada.

Ako ti je stalo do buducnosti Parkoura onda je tvoja duznost da im pokazes kako da napreduju pametno,i da ih podsjetis da bi trebali usporiti s onim sto rade ako mislis da rade prebrzo. Ako ovo ne napravimo Parkour ce polagano “umirati”tako sto ce ljudi koji treniraju postajati sve losije i slabije kopije prijasnjih traceura.Te prestajati trenirati zbog ozljeda.

Hoces li pomoci oslabiti Parkour i ljude koji trenirjau, ili ces pomoci da se koncentrira i da se ljudi ojacaju ” ~ Blane

Izvor: parkour.net
preveo:Matej Snopek(Necro)

Sajt je još uvijek u izradi, no spreman je za korištenje. Proprčajte, zavirite, pročitajte, zanimajte se, pogledajte forum i sve u svemu, dobro se zabavite

parkour.hr team

Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Proin vitae quam lacus, et euismod nisl. Nullam ullamcorper porta arcu et varius. Suspendisse vitae lacus ac lacus mollis auctor non in lacus. Donec mi orci, laoreet ac malesuada nec, lacinia a ligula. Curabitur id ante orci, nec dapibus sem. In leo nulla, faucibus id ultrices at, consectetur non enim. Donec sit amet facilisis diam. Nunc justo elit, imperdiet condimentum sollicitudin sed, adipiscing non quam. Donec placerat, dui porttitor iaculis tempus, quam nibh malesuada lorem, non laoreet ante eros ac risus. Aliquam erat volutpat. In ac adipiscing quam. Donec eget libero ut quam eleifend tristique non non purus. Vestibulum blandit vehicula neque, quis vestibulum purus dictum nec. Curabitur mollis ipsum id mauris scelerisque ac facilisis mi vehicula. Suspendisse consectetur, leo et semper gravida, metus elit mattis mauris, sed consectetur sapien lectus nec risus. Vivamus malesuada pulvinar mauris ut dignissim. Phasellus vel congue justo.

Donec ut posuere tellus. Nulla interdum tortor ac lorem ultrices ut ultrices erat fringilla. Ut ac mollis est. Quisque pharetra, est in feugiat mattis, lacus enim mollis lorem, at gravida felis risus nec ligula. Phasellus aliquam, lectus et mattis tristique, massa diam scelerisque odio, a luctus velit justo non magna. Mauris purus leo, convallis dignissim rhoncus id, interdum congue tellus. Curabitur ultricies dolor sit amet purus elementum rutrum. Mauris suscipit mauris a neque tristique sodales. Aenean vel ullamcorper metus. Pellentesque et aliquam urna. Etiam vel tortor a nisi placerat tempus. Sed vitae massa arcu. Nullam in magna sed ligula pulvinar suscipit. Maecenas cursus nunc eu sapien blandit suscipit. Sed hendrerit, leo vehicula congue vestibulum, nisl mi posuere metus, a malesuada diam ligula nec erat. Sed viverra turpis nec nisi accumsan tempus. Pellentesque vel nisi ut risus mollis tincidunt a lacinia nisi. Cum sociis natoque penatibus et magnis dis parturient montes, nascetur ridiculus mus. Suspendisse tellus diam, venenatis sit amet cursus nec, pulvinar nec diam.

Vestibulum ante ipsum primis in faucibus orci luctus et ultrices posuere cubilia Curae; In vitae metus id tellus malesuada cursus vel ut sapien. Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Suspendisse mi nisl, imperdiet sed consectetur non, varius quis purus. Morbi lorem dolor, gravida at cursus eget, scelerisque et est. Cras sapien nisl, mattis quis pharetra in, auctor sed sapien. Duis lobortis augue id orci ultricies sed bibendum massa imperdiet. Pellentesque dignissim, nibh id semper scelerisque, dui nunc mattis felis, non accumsan quam enim a augue. Aliquam nec nisl sed massa pellentesque molestie quis ut est. Nullam nec lectus non neque sagittis viverra. Class aptent taciti sociosqu ad litora torquent per conubia nostra, per inceptos himenaeos. In faucibus, metus id varius fermentum, nisl libero rutrum eros, quis ultrices mauris arcu semper sapien. Morbi at orci dolor, in pharetra libero. Quisque ornare turpis eget turpis venenatis non tincidunt tortor feugiat. Ut sodales est vel enim semper in rutrum odio elementum. Donec ultricies lorem scelerisque augue egestas dictum nec in risus. Vivamus elit nisi, venenatis at lobortis in, dignissim vitae tellus.

Etiam posuere metus vitae ante elementum congue. Phasellus et lectus et enim sollicitudin congue id a elit. Vivamus aliquet sodales felis ut cursus. Donec et nulla ut libero laoreet lobortis a mattis mauris. Etiam venenatis urna vitae erat lacinia eu elementum purus gravida. Maecenas diam metus, lobortis eu fringilla vel, rutrum sit amet lectus. Duis a elit felis. Sed aliquam elit massa. Suspendisse ac lacus mi, sed hendrerit eros. Donec semper ante sed lectus accumsan bibendum. Donec dapibus lacus id libero vestibulum viverra. Morbi et rhoncus magna. Sed in urna lectus. Nulla pulvinar pretium ornare. Sed orci orci, feugiat a sagittis sit amet, lacinia nec elit. Donec id risus ut elit sagittis vehicula eu sit amet arcu. Maecenas dignissim eros vitae libero hendrerit vehicula. In tincidunt orci consectetur est fringilla scelerisque. Praesent consequat, enim varius dapibus condimentum, dui ipsum mattis tortor, id luctus metus lectus in arcu.

Aenean massa turpis, lacinia vitae lacinia mattis, auctor suscipit velit. Mauris sed malesuada sem. Phasellus venenatis bibendum tortor, scelerisque viverra sapien placerat nec. Nunc tempor est ut ipsum posuere lacinia viverra libero condimentum. In condimentum urna lacus, eu consequat velit. Ut consequat, quam vel viverra rhoncus, nisl erat laoreet leo, sit amet convallis turpis ligula sed lectus. Maecenas euismod placerat nisi, ac pharetra arcu scelerisque sit amet. Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Pellentesque metus nulla, interdum a dictum eget, molestie at ante. Vestibulum ac consectetur lectus. Cras laoreet sollicitudin diam, sed tempus lacus hendrerit elementum. Pellentesque habitant morbi tristique senectus et netus et malesuada fames ac turpis egestas. Nam id dignissim nibh. Maecenas id auctor turpis. Nam placerat, urna vel blandit consequat, odio sem pretium magna, eget porta risus velit in magna. Donec et est leo, quis dignissim sapien. Aenean neque lectus, venenatis id elementum id, volutpat a arcu. Sed gravida orci ut felis suscipit vel tempor purus feugiat.